Resveratrol je prirodni antioksidans koji se nalazi u crnom vinu, grožđu i korijenu japanskog dvornika. Suvremena istraživanja pokazala su da ovaj spoj ima snažno protuupalno i antioksidativno djelovanje, kao i svojstva koja pružaju zaštitu kardiovaskularnom i imunološkom sustavu.
Japanski dvornik je biljka koja posjeduje snažna antioksidativna i protuupalna svojstva koja štite mozak, gastrointestinalni trakt, živčani sustav i jetru.
Trans-resveratrol je kemijski oblik resveratrola koji tijelo najbolje apsorbira i iskorištava. Iako je crveno grožđe bogato resveratrolom, on se u tijelu mora pretvoriti u trans-resveratrol. Japanski dvornik sadrži uglavnom trans-resveratrol, što ga čini preferiranim izvorom spoja.
Osim resveratrola, japanski dvornik sadrži široki spektar kemijskih spojeva koji nude impresivne prednosti – antibakterijsko djelovanje, ravnotežu imunološkog sustava (sadrži obilje vitamina C), potporu kardiovaskularnom sustavu, antioksidativne i protuupalne prednosti, zaštitu jetre i zaštitu živaca.
Osim popularnog antioksidansa resveratrola, japanski dvornik također sadrži supstancu poznatu kao emodin. Emodin između ostalog ima sposobnost reguliranja pokretljivosti crijeva. Iz tog razloga, često se alkoholni ekstrakt ove biljke koristi i kao prirodni laksativ.
Biljku je izvorno otkrio nizozemski prirodoslovac Maarten Houttuyn u 18. stoljeću, nazvao ju je Reynoutria japonica, ime koje nosi i danas. Nažalost, zapisi o ovom izvornom otkriću neko su vrijeme bili izgubljeni, pa kada je više europskih botaničara počelo istraživati Japan nekih 150 godina kasnije, biljku je ponovno otkrio i dao joj je novo ime bavarski botaničar Phillip von Siebold. Siebold i njegov partner Zuccarini, biljku su nazvali Polygonum cuspidatum. Tek na prijelazu u 20. stoljeće japanski botaničar po imenu Makino otkrio je da su Houttuynova i Sieboldova biljka jedna te ista biljka.
Japanski dvornik i resveratrol u kulinarstvu
U japanskoj kuhinji dvornik se koristi u mnogobrojnim tradicionalnim receptima, a naziva se itadori. Najčešće se koriste mladi, nježni izdanci, koji se gule i kuhaju, a potom se stavljaju u zasoljenu vodu (kako bi se održali što duže).
Japanci ga kombiniraju i s mnogim drugim povrćem, npr. za proljetne rolice ili sushi.
U tradicionalnoj njemačkoj kuhinji najčešće se priprema kao rabarbara. Svi obožavatelji divljeg jestivog bilja koriste ga i za kreativne recepture koje naprosto oduševljavaju, npr. za kompote, marmelade, kolače, limunade i sl.